Prizori iz ateljea

1.4.2020.

Klonovi

knjige. a ne ovi koji hodaju okolo praznih ljuštura..

malo eksperimentiram. silim se da učinim tiražu / ediciju.. klonove knjige. radim pet komada. radim da budu izložene skupa / zajedno na uspoređivanje.
a najviše da istražim tu, jako važnu karakteristiku knjige: njenu umnoživost. stvari su poprilično drugačije ako platite tiskari tj. njenim radnicima da umnože vašu ideju a poprilično fizičke i sa raznim miješanim emocijama kada umjetnica sama umnogostručava svoje djelo.

sve imaju istu veličinu stranica, njihov broj, tekst, raspored stranica, uvez, korice, materijali: od papira do platna. ali stotine detalja se ne kloniraju. radim ih s namjerom da budu isti ali nisu jer je fizički proces / rad rukama nepredvidljiv zbog milijon raznih distrakcija...

zadnja (knjiga) nije ista kao prva a niti samo djelo nije isto. djelo je cjelina. a ta cjelina nije jedna jedinstvena knjiga već njih (u ovom slučaju) pet. svaka jedinstvena knjiga od tih pet sama jest cjelovito djelo ali zato jer u sebi sadrži ostale četiri iako one nisu fizički zajedno. djelo (umjetničke knjige) je kompletno kada postoje klonovi.

Supermoon, solsticij, Mars u raku i kaj sve ne

i predugo mi se pojavljuju brojevi 41 i 55.
gadna promjena, kaže. gadna u smislu, velika.
za sada je suptilna promjena, iz sekunde u sekundu. dobro bi došla ona bučna i iznenadna.

koji bih put htjela? koji izabirem? izabirem tekst, naravno. izabirem pisanje, stvaranje slojeva teksta, promatranje onih koje mogu samo promatrati. i pojednostavljanje.
izabirem izabrati da dramatične priče koje hrane moj ego a iscrpljuju svojom pomiješanošću sa krhkim emocijama, ispričam papiru, wordu, knjizi.

O dekonstrukciji - svijeta, rada, svake sekunde

zanimljivo mi je promatrati stanja vlastitoga uma tijekom ovih tjedana kada se moj rad nalazi izložen u galeriji za promatranje, prosuđivanje i osuđivanje(:)
i zanimljivo mi je promatrati koliko se mijenja moj odnos prema umjetničkom radu, gotovom djelu i komunikaciji sa gledateljem/promatračem..
ideja iza rada de+/-konstrukcija je ideja da je knjiga stalno promijenjujuća, da se odnosi njenih dijelova stalno mijenjaju i nemaju trajan položaj. tekst nema svoj početak i kraj, a elementi knjige (kao fraktali) sadrže u sebi cjelokupnu ideju knjige / knjigu...
i naravno, ovaj rad me podsjetio da je tako sa svakom sekundom naše stvarnosti, i da je knjiga (koju proučavam u mome umjetničkom radu) uvijek metafora - za svijet, stvarnost, život.

drago mi je da rad i nakon što je postavljen na zid galerije raste, uči me i mijenja me.
ali postoji i osjećaj razočaranja jer ja sam možda jedina koja toliko dobiva od de+/-konstrukcije - možda su umjetnička djela stvarno potrebna i bitna jedino njegovom tvorcu??
znam da je za ovu instalaciju potrebno tiho vrijeme, trenuci uronjenosti u slojeve, čitanje dijelića teksta, podizanje komadića papira, zavirivanje između slojeva - uostalom, kao i sa svakom knjigom.
kao i sa svakim umjetničkim djelom.

Možda (o teglama i korijenju)

ovo navlačenje sa Sesijom nije tu da me isfrustrira s ciljem da potegnem jače i upornije (iako to sada osjećam) ... možda je vrijeme da odustanem.
ne mislim da je odustajanje prava riječ. možda: da Sesija ode negdje. da nađe plodnije tlo.
na rubu frustrirajuće frustracije. sam trenutno. a to me uvijek katapultira dalje. ne mislim da promjena grada mora nužno značiti cvjetanje ali izgleda da meni ne odgovara puštanje dubokih korijenja.
neke biljke često mijenjaju tegle (barem kod mene): ne nužno veće svaki put.
možda je vrijeme da počnem tražiti drugačiju teglu.

(fotka ukrana sa Pinteresta = appropriation)

Cleaning

kraj. ciklusa počinjem ovim mjesecom. potreba da pojednostavim, usporim. utihnem.
kraj godine, čišćenje. počelo je s promjenom u samo jednom danu.
atelje je napokon živ, čak se čini i da postoji neka organizacija. dobro. jer uskoro moramo sve ispočetka, kažu. a već mi se čini da počinjem ispočetka..
meni, samo tekst, samo živi, fizički tekst. treba

i apsolutno ništa mi više nije potrebno.
simplify. iz tišine sve počinje. i sve je uvijek u tišini. pa onda kako ne pojednostaviti?

neka više završi ova godina. i ovaj ciklus.

O knjigama... i sreći

//neznam zašto se u 4 ujutro život uvijek čini tragičnim. al preživjela sam, po tko zna koji put//

svaka knjiga ima korice. pa i one koje to naizgled nemaju.
korice su sloj ispod svih slojeva kada je knjiga otvorena, kada je čitamo, prelistavamo, iščitavamo. kada je zatvorena i mirno leži na stolu, korice je obgrljuju, štite - a ustvari nisu one štit od nikoga/čega već kao da čine početak i kraj, mada nijh u stvari nema.
ponekad je korice teško vidjeti, kada je knjiga otvorena.. kad su stranice teške, pune priča i priče pune rukavaca, završetaka, početaka, ponavljanja... korice su nam zadnje na pameti..

hej, a kada uspijemo našu (da, našu!) priču pojednostaviti, svesti na nekoliko stranica priče koja teče, izabrati papir koji je lagan, sa pravim smjerom vlakana, kada knjigu možemo dići u ruke, tada osjetimo korice na dlanovima, i svjesni smo neizbrisivosti njihovog postojanja, i kada ne bi bilo korica, ne bi bilo ni knjige.
pa i kada mislimo da korica nema, i da ih moramo pomalo nespretno izrezati iz nekog kartona i zaljepiti da bi držale naše papire na okupu...

ej, i da, korice su sreća a knjiga je naš život, da ne bi bilo zabune.
book covers are happiness and the book is our life

wishes

un-manifested

možda / sigurno samo ono ne-stvoreno, ono koje neće nikad biti (stvoreno)
jer time nikad neće postati iluzija
jest jedino stvarno.
jedino što postoji.
jedino - ono što treba gledati.

"I am not what I am, I am what I do with my hands."

rekla je Louise Bourgeois. to su njene riječi

dani, tjedni, mjeseci bez rezanja, pisanja, dodirivanja; bez i malo približavanja mjestu gdje sam savršenstvo, mjestu stvaranja... nije vrijeme kada se osjećam stvarno živom. jedino sam smirena na onom mjestu gdje je zrak drugačiji, gdje su moji pokreti drugačiji, gdje me moje ruke, pokreti moga tijela vode građenju, otkrivanju novog. samo tada postojim.

Odbacivanje starog

danas mi je ujutro kroz otvoreni prozor kuhinje uletio vrabac. krajičkom oka sam ga ugledala kako bježi van. a iza sebe je na podu ostavio ljušturu žira. onog hrasta koji sporo, mekano raste u mojoj kuhinji od zime kada sam nabubreni žir iz kojeg će izrasti našla u maksimiru. tada sam rekla, potaknuta iskustvom umiranja mladih hrastova prijašnjih godina: pustit ću ga da raste, da živi, samo ću ga promatrati, skoro pa ću ga ignorirati. neka radi svoj posao. i odlučila sam, to je bila moja metafora za (moj) život. pustit ću ga, neka radi svoj posao. neću se petljati.
nakon dugog stagniranja, moj hrast je prije dva-tri tjedna počeo rasti u vis, dobivati nove listiće.
danas je odbačena ljuštura starog života, onog žira koji je pao sa drveta koji je prethodio ovom hrastu. i to na tako spektakularan način.
i to dan nakon što sam, potaknuta Nininom predivnom sposobnošću voljenja ljudi, odlučila da dam ljudima šansu i gledam ih kao stabla/savršene knjige.

i nakon što noćima sanjam beskrajno slojevito, gdje ljubim, rasplećem, odlazim, hodam po novim nepoznatim gradovima, spavam između kuća i neznam čija su ta sjećanja ljudi i dodira.

o stajanju

kreativne blokade. kada je stvaranje nemoguće. ne jer se nema ideja, već ruke ne čine, tijelo ne dopušta. smisao se ne vidi, razlog se ne pronalazi.
ljuta sam na razlog. danas mi se otkrio.
jer sam dobro. jer sam zadovoljna - ne mogu si još objasniti zašto je tome tako ali samo kada postoji ona topla, sigurna, snažna bol u meni, brana popušta, jedino što moram je stvaranje - inat koji je ta bol porodila otvara vrata kreacije, gura me nemilosrdno da stvaram, jer to je jedino što stvara kontrast njoj - pa da očajnički održimo ovu stvarnost na životu..

Misliš da pišeš tekst kao svaki drugi i onda pročitaš i shvatiš da je preosobno da bi pročitala naglas pred 5(6?) stranaca

magnificent

ah, neka gromada se jučer odvalila, novi život se otvorio. jer, rekli to mnogi, neki položaj planeta, zaboravih.
i dva dana bijah zatvorena u stanu, i nedjelja kao nedjelja i onda se taj novi život odvali / pokaže negdje oko pol 4.
jer sam pisala, i riječ se rađala po riječ, i ja sam ih hladno gledala, proces kroz koji sam prolazila bezbroj puta.
ali, čitanje je bilo drugačije.
i sad sam sva meka, i meka sam iznutra i znam da je nešto, ne, SVE, novo.

(Bliskost samoće u danu koji te vara svojim sjenama i hladnoćama.--- nisam željela pročitati ovu rečenicu. još neznam zašto sam je sakrila. ali sad je otkrivam)

knjige umjetnika

nešto sam u zadnje vrijeme često morala objašnjavati što je knjiga umjetnika. ili umjetnička knjiga.
i znam da ima onih koji misle da je knjiga umjetnika nešto bolje (hoh, nobl il koja već purgerska riječ ovdje paše) od umjetničke knjige ili da postoji razlika ili whatever. a ustvari: who gives a shit.
mislim, čemu trpanje u ladice i konstruiranje novih ladica, jer, hej, pa ova ladica još ne postoji.
ja bih samo šutjela. može?. i da šutim u umu. i da svi šutimo u umu. što to ne bi bilo krasno? i sve bi znali. i znali bi da sve što dolazi u životu dolazi u pravo vrijeme jer nam treba.
i znali bismo da se ne petljamo u životni raspored.

Skica za život

svi oni sa kojima sam malo duže (i koncentriranije) razgovarala o knjigama znaju da vidim knjige svuda oko mene. ali sada je moj život postala knjiga - fizička knjiga sa stranicama, listanjem, otvorenim spreadom gdje dva elementa savršeno nadopunjuju jedan drugi da bi se stvorio balans. a balans je život  - u svakoj crnoj postoji bijelo, u svakoj bijeloj postoji crno. a savršena boja (boja tišine) je svijetlosiva.

quiet

potreba da se utišaju zvukovi.
potreba za mirisom ugašene svijeće.

potreba da se bude u tišini u blizini i da se učini najbolje.

Opet srca

otvaraju se srca prema meni; krhkost sam uvijek pokazivala i koliko puta se polako ubijala grižnjom savjesti zbog toliko osjetljivosti u društvu gdje je to žigosano nepoželjnim. ali mislim da se nisam ja promijenila - ili jesam a ne vidim to. ....
srca se otvaraju prema meni, daju se hrabro, a što učinih - pomalo se raspadoh i u iscrpljenosti ponavljanja iste priče, totalnoj ogoljenosti presenzibilne prirode - dadoh iskrenost, opet neustrašivo u uvjerenju da je to jedini način. i napokon mi se vraća. srca se otvaraju.

how many books?

I could write a book for every view from my kitchen window. snow blizzard today gave a mighty one.
(there were more cars and more hearts)

You have to keep the balance

"Why do it then?" - as if to say, "Why use energy at all? Why not be still?" But of course that's the same as asking, "Why does the universe exist?" Why, in other words, is there motion?
The answer to that is because there is stillness. And why is there stillness? Because there is motion. (Mr. Alan Watts: Still the Mind)