Namjerno sam stavila ovu fotku oko koje se nisam posebno potrudila, čak je i uglavnom neoštra. Valjda sam htjela horror efekt. Mislila sam na osjećaj terora koje ljubitelje knjiga preplavi kada se friško novom objektu njihove pažnje dogodi poveća bora na licu. Ne, ovi ne vide boru, oni vide pukotinu, pomicanje tektonskih ploča čije trljanje uzrokuje potrese...oke, pretjerala sam.
Mojoj najnovijoj iz serije to_read_&_write dogodila se bora. I to baš kad se spremala van. U život. Nije ni uspjela prekoračiti prag, a bora od neke značajne epizode u životu koja transformira trajno, koja se ne može izbjeći jer čini dio priče, e, ta bora se dogodila možda prerano.
Vjerujem da knjige trebaju transformaciju - od svakog dodira jedan sloj papira se malo više ugladio, dlačice su malo vidljivije ili je tinta prešla svoju zadanu granicu i sada ulazi u osobno polje slova do. Knjige se mijenjaju svakim iščitavanjem, svakim dodirom suptilnih energija koje se prepoznaju da bi bile izmijenjene. Svaka bora postaje dio priče, a priču čini cijeli objekt knjige, ne samo riječi i rečenice unutra, već i konac kojim je uvezana, papir koji je na koricama i pukotine u tome papiru.
Nema komentara:
Objavi komentar