nedjelja, 28. lipnja 2015.

Odbacivanje starog

danas mi je ujutro kroz otvoreni prozor kuhinje uletio vrabac. krajičkom oka sam ga ugledala kako bježi van. a iza sebe je na podu ostavio ljušturu žira. onog hrasta koji sporo, mekano raste u mojoj kuhinji od zime kada sam nabubreni žir iz kojeg će izrasti našla u maksimiru. tada sam rekla, potaknuta iskustvom umiranja mladih hrastova prijašnjih godina: pustit ću ga da raste, da živi, samo ću ga promatrati, skoro pa ću ga ignorirati. neka radi svoj posao. i odlučila sam, to je bila moja metafora za (moj) život. pustit ću ga, neka radi svoj posao. neću se petljati.
nakon dugog stagniranja, moj hrast je prije dva-tri tjedna počeo rasti u vis, dobivati nove listiće.
danas je odbačena ljuštura starog života, onog žira koji je pao sa drveta koji je prethodio ovom hrastu. i to na tako spektakularan način.
i to dan nakon što sam, potaknuta Nininom predivnom sposobnošću voljenja ljudi, odlučila da dam ljudima šansu i gledam ih kao stabla/savršene knjige.
i nakon što noćima sanjam beskrajno slojevito, gdje ljubim, rasplećem, odlazim, hodam po novim nepoznatim gradovima, spavam između kuća i neznam čija su ta sjećanja ljudi i dodira.




Nema komentara:

Objavi komentar