četvrtak, 22. lipnja 2017.

Supermoon, solsticij, Mars u raku i kaj sve ne

i predugo mi se pojavljuju brojevi 41 i 55.
gadna promjena, kaže. gadna u smislu, velika.
za sada je suptilna promjena, iz sekunde u sekundu. dobro bi došla ona bučna i iznenadna.

koji bih put htjela? koji izabirem? izabirem tekst, naravno. izabirem pisanje, stvaranje slojeva teksta, promatranje onih koje mogu samo promatrati. i pojednostavljanje.
izabirem izabrati da dramatične priče koje hrane moj ego a iscrpljuju svojom pomiješanošću sa krhkim emocijama, ispričam papiru, wordu, knjizi.



srijeda, 15. ožujka 2017.

O dekonstrukciji - svijeta, rada, svake sekunde

zanimljivo mi je promatrati stanja vlastitoga uma tijekom ovih tjedana kada se moj rad nalazi izložen u galeriji za promatranje, prosuđivanje i osuđivanje(:)
i zanimljivo mi je promatrati koliko se mijenja moj odnos prema umjetničkom radu, gotovom djelu i komunikaciji sa gledateljem/promatračem..
ideja iza rada de+/-konstrukcija je ideja da je knjiga stalno promijenjujuća, da se odnosi njenih dijelova stalno mijenjaju i nemaju trajan položaj. tekst nema svoj početak i kraj, a elementi knjige (kao fraktali) sadrže u sebi cjelokupnu ideju knjige / knjigu...
i naravno, ovaj rad me podsjetio da je tako sa svakom sekundom naše stvarnosti, i da je knjiga (koju proučavam u mome umjetničkom radu) uvijek metafora - za svijet, stvarnost, život.

drago mi je da rad i nakon što je postavljen na zid galerije raste, uči me i mijenja me.
ali postoji i osjećaj razočaranja jer ja sam možda jedina koja toliko dobiva od de+/-konstrukcije - možda su umjetnička djela stvarno potrebna i bitna jedino njegovom tvorcu??
znam da je za ovu instalaciju potrebno tiho vrijeme, trenuci uronjenosti u slojeve, čitanje dijelića teksta, podizanje komadića papira, zavirivanje između slojeva - uostalom, kao i sa svakom knjigom.
kao i sa svakim umjetničkim djelom.





ponedjeljak, 9. siječnja 2017.

Možda (o teglama i korijenju)

ovo navlačenje sa Sesijom nije tu da me isfrustrira s ciljem da potegnem jače i upornije (iako to sada osjećam) ... možda je vrijeme da odustanem.
ne mislim da je odustajanje prava riječ. možda: da Sesija ode negdje. da nađe plodnije tlo.
na rubu frustrirajuće frustracije. sam trenutno. a to me uvijek katapultira dalje. ne mislim da promjena grada mora nužno značiti cvjetanje ali izgleda da meni ne odgovara puštanje dubokih korijenja.
neke biljke često mijenjaju tegle (barem kod mene): ne nužno veće svaki put.
možda je vrijeme da počnem tražiti drugačiju teglu.























(fotka ukrana sa Pinteresta = appropriation)

ponedjeljak, 5. prosinca 2016.

Cleaning


kraj. ciklusa počinjem ovim mjesecom. potreba da pojednostavim, usporim. utihnem.
kraj godine, čišćenje. počelo je s promjenom u samo jednom danu.
atelje je napokon živ, čak se čini i da postoji neka organizacija. dobro. jer uskoro moramo sve ispočetka, kažu. a već mi se čini da počinjem ispočetka..
meni, samo tekst, samo živi, fizički tekst. treba

i apsolutno ništa mi više nije potrebno.
simplify. iz tišine sve počinje. i sve je uvijek u tišini. pa onda kako ne pojednostaviti?

neka više završi ova godina. i ovaj ciklus.




petak, 26. kolovoza 2016.

O knjigama... i sreći

//neznam zašto se u 4 ujutro život uvijek čini tragičnim. al preživjela sam, po tko zna koji put//

svaka knjiga ima korice. pa i one koje to naizgled nemaju.
korice su sloj ispod svih slojeva kada je knjiga otvorena, kada je čitamo, prelistavamo, iščitavamo. kada je zatvorena i mirno leži na stolu, korice je obgrljuju, štite - a ustvari nisu one štit od nikoga/čega već kao da čine početak i kraj, mada nijh u stvari nema.
ponekad je korice teško vidjeti, kada je knjiga otvorena.. kad su stranice teške, pune priča i priče pune rukavaca, završetaka, početaka, ponavljanja... korice su nam zadnje na pameti..

hej, a kada uspijemo našu (da, našu!) priču pojednostaviti, svesti na nekoliko stranica priče koja teče, izabrati papir koji je lagan, sa pravim smjerom vlakana, kada knjigu možemo dići u ruke, tada osjetimo korice na dlanovima, i svjesni smo neizbrisivosti njihovog postojanja, i kada ne bi bilo korica, ne bi bilo ni knjige.
pa i kada mislimo da korica nema, i da ih moramo pomalo nespretno izrezati iz nekog kartona i zaljepiti da bi držale naše papire na okupu...





































ej, i da, korice su sreća a knjiga je naš život, da ne bi bilo zabune.
book covers are happiness and the book is our life

petak, 13. studenoga 2015.

un-manifested

možda / sigurno samo ono ne-stvoreno, ono koje neće nikad biti (stvoreno)
jer time nikad neće postati iluzija
jest jedino stvarno.
jedino što postoji.
jedino - ono što treba gledati.

nedjelja, 30. kolovoza 2015.

"I am not what I am, I am what I do with my hands."

rekla je Louise Bourgeois. to su njene riječi


















dani, tjedni, mjeseci bez rezanja, pisanja, dodirivanja; bez i malo približavanja mjestu gdje sam savršenstvo, mjestu stvaranja... nije vrijeme kada se osjećam stvarno živom. jedino sam smirena na onom mjestu gdje je zrak drugačiji, gdje su moji pokreti drugačiji, gdje me moje ruke, pokreti moga tijela vode građenju, otkrivanju novog. samo tada postojim.

nedjelja, 28. lipnja 2015.

Odbacivanje starog

danas mi je ujutro kroz otvoreni prozor kuhinje uletio vrabac. krajičkom oka sam ga ugledala kako bježi van. a iza sebe je na podu ostavio ljušturu žira. onog hrasta koji sporo, mekano raste u mojoj kuhinji od zime kada sam nabubreni žir iz kojeg će izrasti našla u maksimiru. tada sam rekla, potaknuta iskustvom umiranja mladih hrastova prijašnjih godina: pustit ću ga da raste, da živi, samo ću ga promatrati, skoro pa ću ga ignorirati. neka radi svoj posao. i odlučila sam, to je bila moja metafora za (moj) život. pustit ću ga, neka radi svoj posao. neću se petljati.
nakon dugog stagniranja, moj hrast je prije dva-tri tjedna počeo rasti u vis, dobivati nove listiće.
danas je odbačena ljuštura starog života, onog žira koji je pao sa drveta koji je prethodio ovom hrastu. i to na tako spektakularan način.
i to dan nakon što sam, potaknuta Nininom predivnom sposobnošću voljenja ljudi, odlučila da dam ljudima šansu i gledam ih kao stabla/savršene knjige.
i nakon što noćima sanjam beskrajno slojevito, gdje ljubim, rasplećem, odlazim, hodam po novim nepoznatim gradovima, spavam između kuća i neznam čija su ta sjećanja ljudi i dodira.




petak, 8. svibnja 2015.

o stajanju

kreativne blokade. kada je stvaranje nemoguće. ne jer se nema ideja, već ruke ne čine, tijelo ne dopušta. smisao se ne vidi, razlog se ne pronalazi.
ljuta sam na razlog. danas mi se otkrio.
jer sam dobro. jer sam zadovoljna - ne mogu si još objasniti zašto je tome tako ali samo kada postoji ona topla, sigurna, snažna bol u meni, brana popušta, jedino što moram je stvaranje - inat koji je ta bol porodila otvara vrata kreacije, gura me nemilosrdno da stvaram, jer to je jedino što stvara kontrast njoj - pa da očajnički održimo ovu stvarnost na životu..



nedjelja, 19. travnja 2015.

magnificent

ah, neka gromada se jučer odvalila, novi život se otvorio. jer, rekli to mnogi, neki položaj planeta, zaboravih.
i dva dana bijah zatvorena u stanu, i nedjelja kao nedjelja i onda se taj novi život odvali / pokaže negdje oko pol 4.
jer sam pisala, i riječ se rađala po riječ, i ja sam ih hladno gledala, proces kroz koji sam prolazila bezbroj puta.
ali, čitanje je bilo drugačije.
i sad sam sva meka, i meka sam iznutra i znam da je nešto, ne, SVE, novo.

(Bliskost samoće u danu koji te vara svojim sjenama i hladnoćama.--- nisam željela pročitati ovu rečenicu. još neznam zašto sam je sakrila. ali sad je otkrivam)