Stvaranje

raspršila sam se, razrezala u tisuće komadića kao oni komadići papira što mjesecima se stvaraju na mome stolu...
stala sam, taj stop je značio baš to. gotovo. istražila sam proces. shvatila da sam se proučavanjem forme knjige samo udaljila od njene biti...
vraćam se knjizi, veselim se. vraćam se stranicama, njihovom redoslijedu, slaganjem u InDesignu, fizičko-mentalnom procesu bez doticanja papira a opet tako blizu jezgri knjige. materiji.

Reflecting

dio sam prostora, pustila sam korijenje iz svih dijelova tijela, povezana sam sa zidovima, tamnocrvenim drvenim podom, golim ciglama i slojevima vremena. ali, najviše, povezana sam sa kaosom; iz njega najviše vučem. ono neprestano multitaskiranje koje čini taj kaos je hrana, najzdravija hrana za one silnice koje stvaraju, koje crtaju i bez kojih ne bih postojala..

Art in Zagreb - open studio project

Update

uspijevam ignorirati nisko samopouzdanje, uspijevam sagledati moj mali svijet izvana, vidjeti da je moj često autističan i nerazumljiv/zbunjujuć način komuniciranja ipak vrsta komunikacije; štoviše, autentična, samo moja vrsta komunikacije.
samo treba(m) biti opušten(a) i otvoren(a).

Isolation

Da, događa se da se zatraženo ostvaruje. I još više ako se napiše. Dakle, baca me se izvan moje sigurne zone. Dobro, to je traženo.
Posljedica: samopouzdanje: nikakvo. Tražena posljedica: pomak, veliki pomak.
Drago mi je što se više ne zamaram pitanjima za koga ja sve ovo radim, jer znam da radim jer moram. nemogu i neznam drugačije. tu nema dileme.
...prilično anoreksično samopouzdanje je nešto što me oduvijek prati, ali godine rezanja, listanja, šivanja, pisanja su mu omekšale oštre rubove, zaboravila sam na njega...
ovim fizičkim pomacima, moje jadno, malo sampouzdanje se probudilo da me malo zeza. da učestvuje u partiju "Irena izvan sigurne zone, Irena bez zaštitne mreže".
A dobro. ionako je ovo samo igra.

art grammar

što znači preći granice (kreativne) komfort zone?
želim iskušati ideju, koja postoji već nekoliko dana, da poboljšam cutting/drawing koji je divan ali nešto fali. počinjem zaljevati crnim tušem B1 akvarel minuciozno danima rezan.
zaljevam, nemam pojma što radim jer ono što ispada nije ono što je na mojoj mentalnoj slici.
panika pomiješana sa čistom frustracijom i pomalo ljutnjom traje kojih 5 do 10 minuta. ali nastavljam dalje. možda čak i da iskušam granice te kreativne frustracije. i onda dobijem nešto sasvim novo.
nešto što se rađa iz fizičkog. iz procesa.
dobijem vrata za koja nisam ni znala da postoje. dobijem put. i tek tada, na tom novom putu, onaj stari put vrijedi, ima smisla.

collaborare ‘work together.’

Sve više me zaokuplja ideja kreativnih kolaboracija (plural!). Započele su, da, polako, sramežljivo, divno, veselim se što će nastati iz njih. Ali me vuku ideje za stvaranjem iz situacija koje me povlače iz moje comfort zone. Kako bi bilo vući knjigu iz zraka natopljenog gustim, tamnim zvukom didgeridooa?

željela bih biti sinestet // da li se moguće ikada naviknuti na stvarnost gdje boje stvaraju zvukove, gdje zvukovi pišu riječi, gdje oblici uzrokuju okuse? da li je tada uopće važno tko si, da li postoji comfort zone, da li ti je stvarnost stvarnija?

Kreativna energija je životna energija

Kreiraš Život. ali doslovno - slikaš svoju stvarnost. vidjeh to tijekom nedavne šetnje kad mi je upao neki lik sa nebuloznom rečenicom, a ja se već počela pitati, tko je to stvorio, otkud sad to? ma ja sam to stvorila, nacrtala: spustila kao kapljicu crnog tuša na zeleni, smireni crtež da bih napravila mali kontrast, da bih natjerala pogled u doljni desni kut.
sada, kada to jasno vidim, neću dopustiti da kada sjednem pred čisti, skupi, ogromni akvarel papir sa mojom vojskom tuševa, vode, bočica i krpa, da mi upadne neki lik u atelje, uzme kist i počne bacat boju na moj crtež, na moj život.
dakle, sasvim dobar početak godine, sa Mladim Mjesecom.

Novi putevi

negdje prije dva mjeseca, neznam ni kako je to krenulo, uzela sam tuševe i krenula eksperimentirati. 

i još se igram i iako često se osjećam prazna te da više nemam ništa za dati, novi papiri sa slojevima boja stalno se pojavljuju na mome stolu. i tu je mnogo boja. i to me raduje. i stalno kupujem nove tuševe, akvarel papire. uživam u dugotrajnom procesu oduzimanja bjeline da bi se pravci vidjeli, da bi se silnice koje vode prema centru preklopile, postale jedine važne, da bih stalno iznova pokušala stvoriti balans. ravnotežu.

biti u centru svake sekunde mi je jedino važno. 

Curiosity

nedavno, u Londonu, prisustvovala sam jednom javnom razgovoru mladog uspješnog britanskog umjetnika sa duhovitim sugovornikom gdje se u jednom trenutku u zanimljiv ali ležeran razgovor ubacila ideja - da su (umjetničke) ideje vrlo precijenjene. (!!!) nakon prvotnog opiranja, ubrzo mi je um našao ta nova vrata kroz koja će kročiti i malo pogledati uokolo.
Ideje su svuda oko nas u ovom nevidljivom polju na koje smo svi prikopčani. samo ih treba uzeti. i ne raditi big deal oko toga (ili - riještiti se onog egotripanja koje mnogi obožavaju)
bitnije je imati svježe oči. važno je ne izgubiti radoznalost uma koji vidi svijet po prvi put. zadržati oči kojima je svaka sekunda veličanstvena i puna potencijala, slojeva, boje. i možda se malo poigrati tom stvarnošću, slojevima te stvarnosti /toliko krhke/, vidjeti gdje će to odvesti, koja nova vratašca otvoriti....
imala sam te svježe oči još prije nekoliko mjeseci. ovaj vikend me nešto povuklo dolje, javila se mučnina zbog šoka što sam opet u poznatom području mračne panike i paranoje iz koje sam davno emigirirala i bila sigurna da se nikada neću vratiti.
ali, mogu se dovoljno odmaknuti da si pružim ruku i izvučem iz te ljepljive guste, teške "stvarnosti".
pronalazim te nove oči. obećajem si radoznalost. i jednostavnost.

Grupe malih čudnih anđela

posvuda po Radioni. mrlje koje vuku nove mrlje na nove papire, vuku riječi, boje. Povlače knjige. a ja sam samo vođena za njima jer baš tako je proces i zamišljen. jedna od lijepih, korisnih lekcija koje mi se potvrđuju u finom životnom ritmu je da ništa ne treba forsirati. postoji savšeni utor u koji to što treba biti se smješta. iliti vrijeme, mada sve manje vjerujem u vrijeme.

Tako ja odoh na interliber

nebum se žalila na energije. i ostalo. sam da konstatiram da sam bila iscijeđena kao spužva nakon pola sata.
dakle. odoh na interliber. i jedino što kupih je antikvarna knjiga na njemačkom za deset kuna sa namjerom da je izrežem.
pa dobih na poklon katalog izložbe divnog oblikovanja hrvatskih knjiga iz prve polovice 20st. od ljubaznog riječkog antikvara.
i popih kavu uz planove za kreativnu buktastičnu kolaboraciju od koje me pomalo strah. ali onaj dobar, adrenalinski. ne spominjem imena, tek da kažem da je u pitanju Pisac kojem svi prave mjesta kad uđe u lokalnu birtiju.