Layers

još uvijek pokušavam shvatiti lekciju koju sam prošla nedavno. tek se sada, nakon nekoliko dana počela odmotavati... slojevi, slojevi o kojima stalno govorim i pokazujem ih u mojim knjigama, itekako su prisutni u svakodnevnom životu. onda dođu trenuci kada se svi zavare, zaljepe jedan na drugi pa postanu teški, dramatični, užareni...
ta užarena masa treba vrijeme da se ohladi, da polako se slojevi počnu odljepljivati. pa vidiš tu stvarnost koju smo dobili za zabavljanje - pa vidiš tu stvarnost svaki put na drugom sloju a ni jedan nije onaj pravi, točan. svi su zbrkani, glupi, nevažni i važni, dramatični i smireni. ali nebitni. samo igra. svi ti slojevi istovremeno su zrak, bestežinski, lagani. kao opozit onoj eksplozivnoj smjesi. jedno bez drugog ne postoje..

Nature

Sve smo bliže svojoj biti. sve smo opušteniji, otvoreniji, bliskiji. ono što nas povezuje je opipljivije, postajemo jedno, iako nikada ni nismo bili dvoje. granica nema, postoje kontrasti da nam pokažu različitosti koje čine cjelinu.
in_side is out_side. remember that.

Stvaranje

raspršila sam se, razrezala u tisuće komadića kao oni komadići papira što mjesecima se stvaraju na mome stolu...
stala sam, taj stop je značio baš to. gotovo. istražila sam proces. shvatila da sam se proučavanjem forme knjige samo udaljila od njene biti...
vraćam se knjizi, veselim se. vraćam se stranicama, njihovom redoslijedu, slaganjem u InDesignu, fizičko-mentalnom procesu bez doticanja papira a opet tako blizu jezgri knjige. materiji.

Reflecting

dio sam prostora, pustila sam korijenje iz svih dijelova tijela, povezana sam sa zidovima, tamnocrvenim drvenim podom, golim ciglama i slojevima vremena. ali, najviše, povezana sam sa kaosom; iz njega najviše vučem. ono neprestano multitaskiranje koje čini taj kaos je hrana, najzdravija hrana za one silnice koje stvaraju, koje crtaju i bez kojih ne bih postojala..

Art in Zagreb - open studio project

Update

uspijevam ignorirati nisko samopouzdanje, uspijevam sagledati moj mali svijet izvana, vidjeti da je moj često autističan i nerazumljiv/zbunjujuć način komuniciranja ipak vrsta komunikacije; štoviše, autentična, samo moja vrsta komunikacije.
samo treba(m) biti opušten(a) i otvoren(a).

Isolation

Da, događa se da se zatraženo ostvaruje. I još više ako se napiše. Dakle, baca me se izvan moje sigurne zone. Dobro, to je traženo.
Posljedica: samopouzdanje: nikakvo. Tražena posljedica: pomak, veliki pomak.
Drago mi je što se više ne zamaram pitanjima za koga ja sve ovo radim, jer znam da radim jer moram. nemogu i neznam drugačije. tu nema dileme.
...prilično anoreksično samopouzdanje je nešto što me oduvijek prati, ali godine rezanja, listanja, šivanja, pisanja su mu omekšale oštre rubove, zaboravila sam na njega...
ovim fizičkim pomacima, moje jadno, malo sampouzdanje se probudilo da me malo zeza. da učestvuje u partiju "Irena izvan sigurne zone, Irena bez zaštitne mreže".
A dobro. ionako je ovo samo igra.

art grammar

što znači preći granice (kreativne) komfort zone?
želim iskušati ideju, koja postoji već nekoliko dana, da poboljšam cutting/drawing koji je divan ali nešto fali. počinjem zaljevati crnim tušem B1 akvarel minuciozno danima rezan.
zaljevam, nemam pojma što radim jer ono što ispada nije ono što je na mojoj mentalnoj slici.
panika pomiješana sa čistom frustracijom i pomalo ljutnjom traje kojih 5 do 10 minuta. ali nastavljam dalje. možda čak i da iskušam granice te kreativne frustracije. i onda dobijem nešto sasvim novo.
nešto što se rađa iz fizičkog. iz procesa.
dobijem vrata za koja nisam ni znala da postoje. dobijem put. i tek tada, na tom novom putu, onaj stari put vrijedi, ima smisla.

collaborare ‘work together.’

Sve više me zaokuplja ideja kreativnih kolaboracija (plural!). Započele su, da, polako, sramežljivo, divno, veselim se što će nastati iz njih. Ali me vuku ideje za stvaranjem iz situacija koje me povlače iz moje comfort zone. Kako bi bilo vući knjigu iz zraka natopljenog gustim, tamnim zvukom didgeridooa?

željela bih biti sinestet // da li se moguće ikada naviknuti na stvarnost gdje boje stvaraju zvukove, gdje zvukovi pišu riječi, gdje oblici uzrokuju okuse? da li je tada uopće važno tko si, da li postoji comfort zone, da li ti je stvarnost stvarnija?

Kreativna energija je životna energija

Kreiraš Život. ali doslovno - slikaš svoju stvarnost. vidjeh to tijekom nedavne šetnje kad mi je upao neki lik sa nebuloznom rečenicom, a ja se već počela pitati, tko je to stvorio, otkud sad to? ma ja sam to stvorila, nacrtala: spustila kao kapljicu crnog tuša na zeleni, smireni crtež da bih napravila mali kontrast, da bih natjerala pogled u doljni desni kut.
sada, kada to jasno vidim, neću dopustiti da kada sjednem pred čisti, skupi, ogromni akvarel papir sa mojom vojskom tuševa, vode, bočica i krpa, da mi upadne neki lik u atelje, uzme kist i počne bacat boju na moj crtež, na moj život.
dakle, sasvim dobar početak godine, sa Mladim Mjesecom.

Novi putevi

negdje prije dva mjeseca, neznam ni kako je to krenulo, uzela sam tuševe i krenula eksperimentirati. 

i još se igram i iako često se osjećam prazna te da više nemam ništa za dati, novi papiri sa slojevima boja stalno se pojavljuju na mome stolu. i tu je mnogo boja. i to me raduje. i stalno kupujem nove tuševe, akvarel papire. uživam u dugotrajnom procesu oduzimanja bjeline da bi se pravci vidjeli, da bi se silnice koje vode prema centru preklopile, postale jedine važne, da bih stalno iznova pokušala stvoriti balans. ravnotežu.

biti u centru svake sekunde mi je jedino važno. 

Curiosity

nedavno, u Londonu, prisustvovala sam jednom javnom razgovoru mladog uspješnog britanskog umjetnika sa duhovitim sugovornikom gdje se u jednom trenutku u zanimljiv ali ležeran razgovor ubacila ideja - da su (umjetničke) ideje vrlo precijenjene. (!!!) nakon prvotnog opiranja, ubrzo mi je um našao ta nova vrata kroz koja će kročiti i malo pogledati uokolo.
Ideje su svuda oko nas u ovom nevidljivom polju na koje smo svi prikopčani. samo ih treba uzeti. i ne raditi big deal oko toga (ili - riještiti se onog egotripanja koje mnogi obožavaju)
bitnije je imati svježe oči. važno je ne izgubiti radoznalost uma koji vidi svijet po prvi put. zadržati oči kojima je svaka sekunda veličanstvena i puna potencijala, slojeva, boje. i možda se malo poigrati tom stvarnošću, slojevima te stvarnosti /toliko krhke/, vidjeti gdje će to odvesti, koja nova vratašca otvoriti....
imala sam te svježe oči još prije nekoliko mjeseci. ovaj vikend me nešto povuklo dolje, javila se mučnina zbog šoka što sam opet u poznatom području mračne panike i paranoje iz koje sam davno emigirirala i bila sigurna da se nikada neću vratiti.
ali, mogu se dovoljno odmaknuti da si pružim ruku i izvučem iz te ljepljive guste, teške "stvarnosti".
pronalazim te nove oči. obećajem si radoznalost. i jednostavnost.