Misliš da pišeš tekst kao svaki drugi i onda pročitaš i shvatiš da je preosobno da bi pročitala naglas pred 5(6?) stranaca

magnificent

ah, neka gromada se jučer odvalila, novi život se otvorio. jer, rekli to mnogi, neki položaj planeta, zaboravih.
i dva dana bijah zatvorena u stanu, i nedjelja kao nedjelja i onda se taj novi život odvali / pokaže negdje oko pol 4.
jer sam pisala, i riječ se rađala po riječ, i ja sam ih hladno gledala, proces kroz koji sam prolazila bezbroj puta.
ali, čitanje je bilo drugačije.
i sad sam sva meka, i meka sam iznutra i znam da je nešto, ne, SVE, novo.

(Bliskost samoće u danu koji te vara svojim sjenama i hladnoćama.--- nisam željela pročitati ovu rečenicu. još neznam zašto sam je sakrila. ali sad je otkrivam)

knjige umjetnika

nešto sam u zadnje vrijeme često morala objašnjavati što je knjiga umjetnika. ili umjetnička knjiga.
i znam da ima onih koji misle da je knjiga umjetnika nešto bolje (hoh, nobl il koja već purgerska riječ ovdje paše) od umjetničke knjige ili da postoji razlika ili whatever. a ustvari: who gives a shit.
mislim, čemu trpanje u ladice i konstruiranje novih ladica, jer, hej, pa ova ladica još ne postoji.
ja bih samo šutjela. može?. i da šutim u umu. i da svi šutimo u umu. što to ne bi bilo krasno? i sve bi znali. i znali bi da sve što dolazi u životu dolazi u pravo vrijeme jer nam treba.
i znali bismo da se ne petljamo u životni raspored.